Galerija 90-60-90 / POGON Jedinstvo / Velika dvorana
Na izložbi su bili predstavljeni radovi nastali u periodu od 2004. do 2016. godine isključivo na području modnog dizajna, kostimografije, modne fotografije i modnih performansa – preko dvjestotinjak fotografija iz raznih kolekcija i kostimografija, niz videa raznih modnih performansa i revija, te nekolicina kostima/skulpturalnih antimodela.
Izložba je otvorena performansom Posmrtna odijela i urne iz 2006. realiziran u suradnji sa keramičarkom Eldom Čekada.
TAJČI I NJEZINA ANTI-UNIFORMA
Konačno da je i više nego kreativno zanimljiva, estetski iskrena i umjetnički nepomodna riječka multimedijalna umjetnica – modna dizajnerica i umjetnica performansa Tajči Čekada (Rijeka, 1979), koja dakle srećom ne pripada nijednoj struji ili protustruji, kako je to izjavila u razgovoru za Zarez davne 2007. godine, dobila prigodu za zagrebačkom retrospektivom, i to vremenskom lentom kroz njezine kostime i anti/modne performanse. Naime, u okviru programa Uniforma – Uniforma, odjeća, frizura…, koji su zajedno osmislile Ivana Mance i Marijana Stanić, moći ćemo vidjeti radove navedene modne dizajnerice i umjetnice (koja sebe nikada tako ne etiketira – ni modnom dizajnericom ni umjetnicom) koja zaista, ne samo na sceni nego i u životu, odbija diktat modne scene i standardnoga catwalka i kao što je jednom istaknula – korištenje različitih arhetipova bitna je odlika većine njezinih radova. Poznato je da se bavi nečim što je poznato kao modni dizajn, a već duži niz godina, Tajčinom kreativnom vrteškom, ne voli koncept mode. Naime, program Galerije 90-60-90 u 2016. godini odvija se u zajedničkim i pojedinačnim izložbama i akcijama na temu Uniforma – Uniforma, odjeća, frizura… Odnosno, kako je to, među ostalim, definirala Ivana Mance: “U kojoj nas mjeri vlastita, individualna ili profesionalna uniforma inhibira, a u kojoj nam mjeri tek omogućava djelovanje, jamči društvenu moć? Biramo li odjeću, životni stil, konzumentski profil tako da težimo obrazovanju stabilnih, prepoznatljivih identiteta? Ili pak rado kršimo uniformne kodove?”
Ovom prigodom možemo se prisjetiti umjetničine modne kolekcije Mrtva priroda, koju je počela raditi 2006/2007. i prvi put javno izložila 2009. godine, a koja zatim nekoliko godina kasnije prerasta u drugi oblik, odnosno medijem fotografije umjetnica je pretvara u seriju fotografija, fotoperformans pod nazivom Pogled u međusvijet (2011) u kojemu uprizoruje mitska bića kao što su npr. vila i vilenjak, mora, kudlak, n/Najada, rusalka, nadnaravne arhetipove lokalnih folklornih imaginacija. No, ne koristi postojeće arhetipove tih mitskih bića – ili kako bi rekao etnolog Luka Šešo – nadnaravnih bića – nego polazi od vlastitoga sjećanja i osobnoga iskustva koji autorica ima s tim univerzalnim arhetipovima.
VEPRICA GERTRUDA ILI TIL JOJ LIJEPO PRISTAJE
Ukratko, na zagrebačkoj izložbi bit će dokumentirani umjetničini radovi nastali u razdoblju od 2004. do 2016. godine, i to na području modnog dizajna, kostimografije, modne fotografije i modnih performansa. Početak njezinog umjetničkog djelovanja vezan je uz riječki Klub Palach, i to od početka 2000. tih kada Klub djeluje kao umjetnička organizacija MMC “Palach” koja, među ostalim, okuplja riječku akcionističku i performersku scenu. Godine 2004. Tajči Čekada započinje rad u svome studiju u sklopu Kluba Palach gdje je osim dizajniranja kostima i odjeće vodila razne radionice šivanja, krojenja kao i tehnika oslikavanja tkanine. Dvije godine kasnije u suradnji s tvrtkom MMC pokrenula je ciklus modnih manifestacija pod nazivom Modne novosti. U periodu od 2004. do 2013. aktivno sudjeluje u radu MMC-a i Galerije O.K. često u osmišljavanju zajedničkih projekata s umjetnicima okupljenih oko tadašnjega Palacha odnosno kasnijega KUNS-a (Klub umjetnika na Sušaku), osobito na području performansa. U okviru niza suradnji s drugim umjetnicima/umjetnicama Tajči Čekada dizajnira i izrađuje kostime za brojne koncertne nastupe i potrebe snimanja spotova raznih glazbenih skupina, za filmove, kazališne predstave, TV emisije i brojne performanse.
Kako umjetnica najavljuje, na zagrebačkoj ćemo retrospektivi imati prigodu vidjeti dvestotinjak fotografija iz raznih kolekcija i kostimografija, niz video radova raznih modnih performansa i revija te nekolicinu kostima/skulpturalnih antimodela. Pritom će umjetnica tu izložbu otvoriti performansom, izložbom Posmrtna odijela i urne iz 2006. godine (izložbu je realizirala s majkom Eldom, inače keramičarkom, i to na prigodan kronotop – Dan mrtvih 2006, točno u ponoć u Galeriji Nebeskoj) i modnim performansom Post Mortem High Fashion (Galerija Varuna, Veprinac, 2011), koji je logičan nastavak prethodnoga postmortalnog performansa, a kojima zajedno u dijadi kritički promatra umjetnički strah od toga da im radovi nisu dovoljno suvremeni te iz toga straha pristaju pratiti nametnute umjetničke trendove koji ih možda uopće i ne zadovoljavaju kao umjetnike. Odnosno, umjetničinim kritičkim stavom o tom suodnosu umjetnici – kustosi: “Umjetnost je prihvatila zakone mode, a umjetnici se bore ne bi li bili što pomodniji”, kako je izjavila u nedavno objavljenoj knjizi razgovora Tijelo u dijalogu: ženske performativne prakse u Hrvatskoj Ružice Šimunović. Što se tiče navedenoga posljednjega rada, valja spomenuti da je riječ o njezinu prvom samostalnom performansu gdje je ujedno autorica i izvođačica i u kojemu sjedinjuje cijeli dotadašnji rad.
Naravno, vidjet ćemo i dokumentaciju performansa Le Déjeuner sur l’Herbe vs. The Dinner – piknik Gertrude, ogromne veprice od otprilike 150 kilograma, jednako tako odjevenu u bijeli til, i umjetnice kao živa izvedba i reinterpretacija Manetove slike Doručak na travi, inače u povijesti umjetnosti određene kao prva slika moderne umjetnosti. Tako njih dvije u posve prirodnom ambijentu na travi uživaju u slastima raznoraznih delicija poput jagoda sa šlagom, minjona, voća, rolada, pudinga te povremeno pijuckaju i vino iz srebrnih čaša, koje, kao što je očito iz video snimke, Gertruda posebno obožava.
ZECO-TAJČI U SREDIŠTU ZAGREBA
Ujedno vidjet ćemo i videoperformans F to H, Run, Hare, Run (2014.), što je kratica za shape-shifterse, female to hare, u kojemu umjetnica polazi od internet skraćenica (na seitovima i chatovima) gdje se osobe koje se transformiraju iz žene u muškarca nazivaju skraćeno F to M, dok oni koji se transformiraju iz muškarca u žene – navedeni shift nazivaju M to F te je stoga sukladno navedenim kraticama svoj slučaj transvrsne i transrodne transformacije iz čovjeka (tzv. ženke) u zeca (tzv. mužjaka) nazvala F to H. I nadalje, kako navodi: “A kako stalno radim s trandžama i često čujem taj termin, osobno mi je bilo navedeno zgodno, ali i najiskrenije – došlo je od običnog zezanja. Kada ih spremim i našminkam i kada krenu na ta druženja i fešte, uvijek im kažem da ću i ja s njima drugi put, pa da će me predstavljati svojim prijateljima kao F to H osobu. I to dakle hare a ne rabbit jer ne želim zabunu sa sladunjavim kunićima, zečićima, pogotovo ne zečicom, a pogotovo ne hefnerovskom Playboy zečicom. Stoga zec mora biti šumski zec, i to još i muški zec!” Naravno, Beuysov zec. Nikada neću zaboraviti kada je Tajči prošetala kao trans-zec centrom Zagreba prošle godine, nakon performansa Dakota što ga je izvela u Klubu Cooltura. Bila je to izvedbena šetnja u cipelama iz kojih su provirivale umjetne zečje šape a iz njezine crne paž frizure – ogromne (naravno, opet umjetne) zečje uši, a čitava je ta zečja pojava bila zapakirana (eto, kao da je sve u normali) u klasičnu crvenu halju. A pitanja-performativi koja izviru iz te njezine posljednje transvrsne transformacije zooetičke su niše, odnosno umjetničinim rastvaranjem zooetičkih upita: “Nažalost na pitanja koja bi meni bila ključna za kompletno razumijevanje Beuysove akcije i Dürerovog portreta nemam odgovor. Kako je umro Beuysov zec? Da li ga je dao ubiti zbog performansa ili ga je našao već mrtvog na autoputu kako neki tvrde? Da li ga je možda kupio u mesnici? Kako je Dürer naslikao onaj predivni portret šumskog zeca? Da li ga je skicirao u šumi pa naknadno slikao po krznu mrtve životinje ili ga je živog držao u studiju zbog portretiranja?”
Navedena umjetničina izložba u Galeriji 90-60-90 potvrdit će još jednom da je riječ o iznimnoj kreativnoj modnoj dizajnerici i umjetnici performansa koja ide protiv glavne struje uniformiranosti duha i tijela u predvidljivim konfekcijskim standard izborima i izlozima. Ujedno, ponovni je to susret umjetnice Tajči Čekade i kustosice Marijane Stanić nakon izložbe MMC – poduzeće u kulturi (1998.-2011.): riječka akcionistička i performerska scena u istoj galeriji 2011. godine. Bit će to Tajčina anti-uniforma – još jedna njezina borba protiv performativnosti monolitne duše i tijela.
Suzana Marjanić
____________________________________________________________________________________________________
- -2016. / RETROSPEKTIVA KROZ KOSTIME I MODNE PERFORMANSE
Galerija 90-60-90, Zagreb, 9. – 11. 5. 2016.Činjenica da je suradnica u izvedenom performansu “Posmrtna odijela i urne” Elda Čekada, inače autoričina majka, otklanja moju pretpostavku kako je ime umjetnice pseudonim. Promatrajući, međutim, pod pretpostavkom pseudonima njeno djelovanje kroz dvanaest godina, predstavljeno u okviru izložbe u dokumentarno instalativnoj formi, moguće pronaći nekoliko elementa koji upućuju na taj pogrešan zaključak. Kao prvo, ime i prezime proizvode efikasno suzvučje, pa bez obzira na nedvojbeni doživljaj kako su u pitanju dvije riječi, one se izgovaraju odjednom, kao da se radi o jednom pojmu. Pojmu koji se asocijativno identificira i kao da već sam po sebi ostvaruje svojevrsnu manifestnu poruku. Kao da se diskretnom i ne baš sasvim uhvatljivom ironijom pozicionira, pa se kroz tu ustanovljenu poziciju, kao kroz oblikovanu optiku zatim čitaju i njeni radovi. Kao da je samim tim imenom jedan dio posla već obavljen. Primijenivši, slijedom toga, tu optiku na njene izvedbene alate, konkretno na medij kostima kao jedan od ključih poluga tog alata, moguće je pronaći poveznicu između modne dimenzije kostima kao takvog s njenim imenom, koje ipak asocira na estradu, kao što i moda zapravo pripada estradi, te njene posve autorske, odnosno aktivne uporabe kostima, što bi se moglo prispodobiti prilično netipičnom i zvučnom prezimenu.
Iako je takav doživljaj iracionalne prirode, njeno je ime u međuvremenu, kroz tih dvanaest godina, postalo posve stopljeno s njenim radovima, uključujući i formu izraza i tematsko područje, pa se, zahvaljujući sugestivnosti imena neodvojivo isprepletena sa specifičnim djelom, Tajči Čekada svrstala u posve zasebnu kategoriju na suvremenoj sceni. Dakako da je sasvim moguće kako je to tek moj subjektivni dojam.
Ova temeljno restrospektivna izložba, zahvaljujući jednim dijelom i fenomenalnom galerijskom prostoru, no mnogo više autorskoj reakciji odnosno postavu, uspijeva se doimati ne samo skladnom, nego gotovo i poput jedne složene instalacije. Kohezivni element ponajprije proizlazi iz, ogromnim slovima izvedena, naslova izložbe na podu galerije. Postavljen po središnjoj uzdužnoj osi dvorane bijeli se tekst, u inače posve tamnom prostoru, doima poput stilizirane piste što u potpunosti odgovara naslovnoj ideji, to jest modnom performansu. Takva je intervencija, osim što dvadesetak predstavljenih radova vizualno objedinjuje u jedinstvenu instalaciju i sadržajno potkrijepljena, budući je znatan broj tih radova u svom originalnom izdanju mimikrirao situaciju modne revije. Od centralne se bijeline velikih štampanih slova pod pravim kutem odvajaju nazivi pojedinih radova, također bijeli, no ispisani rukom. Kao da su u pitanju rukavci što iz naslovne okosnice vode prema njenim izgradbenim dijelovima. Ili su pak ti naslovi potočići koji se ulijevaju i zapravo proizvode retrospektivu.
Pojedine su etape dosadašnje Tajčine umjetničke proizvodnje predstavljene fotografijama, video dokumentacijom, pa i skulpturalno, budući bi se izložene kostime moglo označiti skulpturama, koje tek naizgled preuzimaju utilitarnu formu odjevnog predmeta. Kada ti kostimi pripadaju izvedbenom, teatarskom ili performativnom miljeu, reklo bi se kako oni nisu u službi predstave, poput klasične uporabe kostima, nego predstava zapravo skicira kontekst, a kostimi su razlog, oni proizvode sadržaj. Sadržaj kojeg oni ilustriraju često je puta autorsko tumačenje, primjerice, povijesnih razdoblja. Tajčina interpretacija tih razdoblja kreće, međutim, od svojevrsne karikature žanrovskog korištenja ili uprizorenja dotičnih razdoblja. Baratajući bilo pretpoviješću, bilo barokom, science fictionom, metalom i slično, ona inzistira na prenaglašavanju elemenata kojima se moda inače služi kao sirovinom, kao materijalom za svoju neprestanu, takozvanu ‘suvremenu’ updataciju, istodobno raskrinkavajući i načelo privremenosti, pa čak i beskrupuloznosti komercijalne dimenzije ‘mode’.
Jer što je zapravo moda? Većinu to ipak neće asocirati na ‘moderno’ ili ‘modernizam’, pojam što ga je prvi upotrijebio Baudelaire sredinom devetnaestog stoljeća, nego na trend odnosno ključnu polugu konzumerizma ‘čiji je cilj da iz prve bude samo lijepa, a načini za ostvarenje te ljepote uopće nisu bitni, kao što nije bitno niti da će ubrzo, nakon konzumacije postati ružna i smiješna, odnosno demode.’ (T. Č. u razgovoru s R. Šimunović, Tijelo u dijalogu – ženske performativne prakse u Hrvatskoj)
Stoga modni performans u Tajčinoj izvedbi formalno zadržava osnovne značajke ‘modne revije’ – pista po sredini, publika sa strane, modeli i vizualno i značenjski pripadaju jednom kontekstu, no on postaje platforma za izraz autorskog doživljaja i interpretacija različitih segmenata, odnosno poglavlja ili dimenzija suvremene stvarnosti. Postaje, dakle, izražajno sredstvo vrlo razrađenog i specifičnog mehanizma i u konačnici ustanovljava Tajči Čekadu, ako ne kao rodonačelnicu, onda barem kao vrlo uvjerljivu provoditeljicu tog oblika autorske izvedbe uživo.
Treba spomenuti i kako retrospektiva nije postavljena kronološki, nego grupirana tematski. Pa dok su s desne strane, s obzirom na uzdužnu plohu naslova, uglavnom prikazi njenih modnih performansa, s ove druge su oni koji nemaju toliko čvrstu poveznicu. Što će reći, izostala je modna pista, ali su kostimi i dalje u glavnoj ulozi. Ipak, možda je pojam ‘kostimi’ u nekim slučajevima nedovoljno precizan, budući se radi o svojevrsnom prerušavanju, pri čemu se Tajči ne libi niti takozvana organskog kostimiranja, to jest djelovanja na svoje tijelo. To se u prvom redu odnosi na performans za video “F to H, Run, Hare, Run”, za potrebe kojeg si je dala ugraditi velike ‘zečje’ sjekutiće. Taj performans u sebi krije nekoliko referenci: 1/ na Beuysa i njegovog zeca, 2/ na skraćenice za promjenu roda (F to M znači od muškarca u ženu, itd) i 3/ na istoimeni roman Johna Updikea “Run, Rabbit, Run”. On, je, međutim, nastao, kako autorica kaže, ‘bez jasne misaone podloge, nago je odjednom nazvala svoju zubaricu i rekla kako je došlo vrijeme da postane zec.’
Fiktivnu životinju zamjenjuje stvarna, ženka vepra u performansu “Le Déjeneur sur l’Herbe vs. Dinner”. Pa kao što je u prvom slučaju, osim zubiju stavila i zečje uši, zatim krzno, pa i naočale želeći se posve premetnuti u ‘mudrog, starog ili možda radije starinskog zeca’ (sumnjam na Beuysa), u drugom je veprici Gertrudi obukla svečanu bijelu pelerinu promoviravši je u logična sudionika scene što nedvojbeno podsjeća na ‘Doručak na travi’.
Divljač najavljenu veprom i divljim zecom (jer za razliku od pitomog kunića – rabbit, hare označava divljeg) pronalazimo i u radu “Bestiary in Vogue”, seriji takozvanih ‘golišavih’ fotografija koje predstavljaju mlade žene što na sebi nose odjevni element koji, međutim, ne pokriva one najzanimljivije dijelove tijela. Ti su korzeti i ovratnici iscrtani portetima životinja odjevenih u konzervativnom viktorijanskom stilu.
U performansu “Post Mortem High Fashion” ponovo se kao noseći motiv pojavljuje tradicionalna dimenzija odjeće. Referirajući se na običaj da si žene pripreme haljine u kojima će biti sahranjene, Tajči predlaže kolekciju za tu priliku. No, anticipirajući neumitnu budućnost, umjesto šetanja po modnoj pisti, njeni modeli haljine prezentiraju u skladu s predstojećom namjenom, to jest leže kao mrtve po podu galerije.
Univerzalniju dimenziju visoke posmrtne mode ilustrira drugi dio instalacije, naime, osim izvedbe uživo tu je i nekoliko keramičkih urni što ih je Tajči koncipirala zajedno s Eldom, koje nisu pečene do kraja nego zajedno s pokojnikom ulaze u peć i u svoju glazuru zauvijek utiskuju pepeo.
Boris Greiner
