Autor fotografija i videa: Tomislav Nakić Alfirević
THE MOST BEAUTYFUL DRESS – FROM HERE TO ETERNITY
/ Performance / exhibition Post mortem high fashion /
„ Potvrđujući svoj pristanak, jedinorođeni Sin Božji uze zlatni prsten s četiri bisera i sjajnim dijamantom u sredini, postavi ga na prst Katarinine desne ruke i reče: Eto, zaručujem te u vjeri s tvojim Stvoriteljem i Spasiteljem. Očuvaj nedirnutu vjeru do dana kada budeš slavila sa mnom vječnu svadbu na nebesima. A sada, kćeri, drži se hrabro. Ne odbij ništa što ti ponudi moja Providnost. Učvršćena vjerom sretno ćeš nadvladati sve neprijatelje.“/…/ / Mistične zaruke Svete Katarine Sienske /
„ Ne volim to što je prolaznost jedno od važnijih obilježja mode i još je žalosnije to što nikoga ne zabrinjava ta činjenica.“ /…/ Tajči Čekada, 2011.
Koncipirajući performans i ambijentalnu instalaciju ( izložbu ) Post mortem high fashion, Tajči Čekada sažima u značenjski i izvedbeno istodobno i pregnantan i veoma kompleksan sustav vlastitu intenciju da ukine, nadiđe proturječja između temeljnih umjetničkih i „ modnih“, „fashion“ pretpostavki i ambicija, u kojima se sudaraju, suočavaju opreke vječnosti i prolaznosti ljepote ( „najljepša haljina“! ) odnosno Lijepog kao transcendencije efemernosti, situacionističkog i historicističkog relativizma usađenog u sam pojam mode, za razliku od klasičnog shvaćanja autentičnog umjetničkog djela kao nečeg što po svojoj prirodi i njenim odlikama predstavlja vrednotu otpornu na temporalno trošenje, gubljenje, demodiranje, sekularizaciju, „bilost“. Pri tom kod autorice nije riječ o „žargonu autentičnosti“ ( Adorno ) pošto ona jednostavno dijeli jednu arhetipsku, iskonsku želju i osvjedočenje utemeljeno na određenom „prirodnom“ iskustvu, osjećaju i tradiciji dobro poznatoj antropolozima, etnolozima, istraživačima religijskih uvjerenja, fenomenologije mističkih iskustava i praksi, ukorijenjenih, veoma konkretno, i u živom odnosu naših „starih“ prema smrti i Onkraju odnosno Vječnosti arhetipskog bezvremenog, idealnog „lika“ osobe preminulog, posebno prema pitanjima povezanim s osobnim odnosom prema vlastitoj smrti. Carl Gustav Jung tako iznoseći vlastiti „mit“ koji živi u autobiografskom djelu napisanom u starosti „Sjećanja, snovi, razmišljanja“ opisuje i svoja neposredna iskustva ( lika i odjeće u kojoj mu se „pokazuju“ pokojnici, njegova ranije preminula žena, iskustva Svadbe Janjeta … za koje veli da je to nemoguće „opisati“ već se treba iskusiti da bi se znalo ) od davnina poznata i našem narodu, a povezana i sa pitanjima „idealnog“ izgleda, odjeće, „lika“ cjelovite vlastitosti, „jastva“, ne „ega“, pa tako i s pitanjem o shvaćanju ljepote – kojima se i Tajči Čekada veoma duboko potresena i zainteresirana bavi – baveći se problematikom moda – umjetnost – ljepota. „Smatram da je jako lijepa haljina uvijek jako lijepa haljina“, kategočna je u svojim razmišljanjima o tome. Kakvoća materijala ( svila, brokat, ono što je u mističkom iskustvu najdubljih i najuzvišenijih Zaruka sretne sienske svetice Katarine dijamant, biser, zlato! ) i savršenstvo izvedbe dostojni su sublimnosti krajnje „funkcije“, cilja: postići svoj idealan, potpun, vječan „oblik“, na koji cilja i božanski Platon formulirajući svoje učenje o uzdizanju duše od ljubavi prema lijepom „tijelu“ do ljubavi prema „ideji“.Ono bitno baštinjeno od starog običaja na koji nas želi djelatno i estetski dostojno uputiti Autorica: običaja da se najljepšu haljinu / odjeću, neoskvrnjenu profanom i efemernom svakidašnjicom „smrtnog života“ čuva u ormaru do smrtnog časa, te da se čeljust, vilice, lice preminule osobe ( u ovom performansu je riječ o osobi ženskog roda ) povezuje maramom to jest nekako osigura od krivljenja, grimasa, kojima bi smrt tijela degradirala ljepotu lica, sukladno je spletu ideja na koje „vraćam“ anamnezu Duše / Duha u ovoj ekspoziciji / uvodu u poetiku „transmodnog“ artističkog pristupa Tajči Čekade tome spletu pitanja. Pri tom se radi o njenom životno – estetsko – metafizičkom „credo“, ništa manje. A to je izraženo na estetski adekvatan način, koji odlikuje i svijest o specifičnosti toposa Veprinca u kojemu će performansom i izložbom biti inaugurirana, promovirana Galerija Varuna.
Svijest o umjetničkom značaju „rexolianske“ duhovne baštine ( REX SOLIA C.M.I.V.) koja je zahvaljujući stvaralačkom „preobražaju“ Veprinca od strane Mirka Zrinšćaka / Dalibora Laginje potkraj 80-ih ostavila jak pečat na percepciju toga mjesta od strane suvremenih znalaca ( usp. i tematski blok posvećen djelovanju Rex Solia – e u brojevima riječkog časopisa „Rival“ iz 1989. ) nemimoilazna je i pri razumijevanju „Post mortem … „ performansa / ambijentalne instalacije Tajči Čekada u novoutemeljenoj veprinačkoj galeriji, nakon dvodecenijskog „nestanka“ Rex Solia – Centra iz Veprinca.
Branko Cerovac
Rijeka 2011 – 2012
