F to H or RUN, HARE, RUN
/not rabbit/
Alice je božica elektronskog doba
Timothy Leary
( Ibid.: David Sheff, Virtualna Stvarnost po Timothy Learyju; razgovor prvotno objavljen u časopisu UPSIDE u travnju 1990. )
Zec! Aberacija, skretanje s “puta žene”, zastranjenje od njenog “heteronomno” determiniranog identiteta ( ljudsko biće, čovjek, ženski rod odnosno spol ) u smjeru (za početak ) artističko – performerskog preobražaja u “zeca” ( koji treba biti divlji zec i muško, “hare”, nikako pitomi, kunić, “rabbit” niti “zečica”, “female hare/rabbit” ) zahtijeva od Tajči kao umjetnice posezanje za postupcima srodnim, s jedne strane, drevnim šamanističkim praksama, a s druge “psihedelično – aliceidnim” odnosno learyjevsko – cyberpunkerskim nastojanjima omogućavanja i ostvarivanja odabrane “virtualne realnosti” zadatka tipa “iskustva bivanja zecom”, bilo “kibernetičkim” bilo nekako drugačije “artificijelno” ostvarenim tako da “druga” priroda postane “prvom”, sukladnom ponašanju, navikama, prirodnim iskustvima pravog zeca. Umjetnički performans je u tom smjeru konceptualizirano, pomalo “lynchovsko” samoprikazivanje početka i pojedinih manifestacija i međufaza tog preobražaja koji nije “kafkijanski”, deprimirajući ( barem ne za performericu T.Č. koja želi , hoće, voli i nastoji svim silama i u svim vidovima biti divlji zec ) već više poletan i entuzijastički kako je to 80-ih i 90-ih bio slučaj s oduševljenim “kiborzima” odnosno “kiborginjama” jedne Donne J. Haraway ( Majmuni, kiborzi i žene: reinvencija prirode, o čemu je D.J.H. Pisala 1991., te je slovenski prijevod objavljen 1999. ), neopterećenim konzervativnim idejama i bojaznima “normalne” građanske tradicije. Dakle, pošto se već desetljećima, a po mome mišljenju o tim pitanjima – milenijima, možemo smatrati “androidima”, “kibernetičkim organizmima” i tako dalje, valja smatrati potpuno prirodnom i odluku neke žene, konkretno, Tajči Čekade, da od 2008. nadalje bude zecom i da uživa u tom slobodno prihvaćenom identitetu, kad to divljim zečevima uspijeva odvajkada. Tko hoće, neka se osjeća primatom, majmunom, čovjekom i dalje, na vlastitu odgovornost. Njoj je dozlogrdilo izigravati dovijeka čovjeka – ženu i hoće organske, psihološke, riječju, životne performanse i prednosti divjeg zeca mužjaka, a ne plejbojevske, hefnerovske zečice. To ljudsko odnosno zečje pravo nitko joj ne može nijekati ( osim najfanatičnijih članova org. Opus Dei, možda, ako pobijede na referendumu i o tim pitanjima? ). S tim bi se bez krzmanja složio i jedan Stelarc ( kojeg smo, uzgred budi rečeno, imali čast gledati, slušati, upoznati i u našem sokaku, u “Palachu”, u organizaciji MMC d.o.o. Rijeka, 1999. ).
Travestija, ne “transvestitska” u uobičajenom, već pomalo otrcanom značenju termina “transvestija”, u svrhu umjetničke elaboracije i izvedbe performansa u site-specific uvjetima galerije, ulice, javnih mjesta, na kojima se divlji zečevi prilično rijetko pojavljuju ( za razliku od primata, te mačaka, pasa, golubova… ) koja pomaže Čekadi da se usred građanskog društva prezentira i ponaša “kao zec”,a bez opasnosti po život, korespondira sa sličnim postupcima u njenim ranijim performansima u kojima se pojavljuju kostimirana stvorenja iz Međusvijeta, s Marsa, iz divljine ( veprica, primjerice gdje je Čekada u ulozi puža) kojima sada pridružuje i zeca, gradeći postupno jedan vlastiti “kulturni bestijarij” odnosno “univerzum” sukladan njenoj percepciji, “aberacijama” ( Ibid. Jurgis Baltrušaitis, Aberrations.Essai sur la legende des formes – Les perspectives depravees, Flammarion, Paris, 1995; Ljubljana, 1997 ) i ispitivanjima raznih egzistencijalnih, socijalnih i estetskih mogućnosti.
Branko Cerovac
01. 2014
F to H (female to hare)
