Pozivamo Vas na otvorenje izložbe autorice Tajči Čekada pod nazivom „Veprica / Vepar / Veprovina“.
U petak, 11.07.14. u 20 i 30 sati u galeriji Erste banke u Rijeci, točnije na adresi Franja Supila 6, Erste Club, preko puta hotela Bonavia.
Izložbu će otvoriti povjesničar umjetnosti Branko Cerovac, koji je ujedno i autor popratnog teksta.
VEPAR / VEPRICA / VEPROVINA
Ili
SVADBENA GOZBA LJEPOTICE I ZVIJERI
Performans /video / fotografije Tajči Čekade
Izvorno, primat nazvan kasnije, akademski homo sapiensom nije bio alijeniran, otuđen od životinja i okoliša, još nije bio oštro zasječen rez kultura /priroda. Štoviše, svatko je znao za svoju „divlju dušu“ koja je bila životinja i tumarala prašumom dok je čovjek drijemao u svojoj spilji, kolibi ili šatoru. Čak se i Krist pojavljuje kao riba ili janje, jaganjac božji koji se u Apokalipsi, Otkrovenju starog Ivana prognanog na Patmos, promeće u prilično monstruoznu božansku zvijer – osvetnika, dok Veliki Crveni Zmaj vreba trudnu Ženu Odjevenu u Sunce da već jednom rodi, ne bi li se dočepao Djeteta, najdraže mu hrane.
Jung pred smrt spominje u svojim Sjećanjima ( C.G.Jung, Sjećanja, snovi, razmišljanja ) da je doživio Svadbu Janjeta, neopisivo iskustvo, i da je točno znao da je to to, baš taj misterij, ma što inače mislili smrtnici koji nisu imali tu sreću.
Riječka umjetnica Tajči Čekada se u nizu svojih performansa i video uradaka bavi upravo tim i analognim ispitivanjima kompleksnih relacija Čovjek – Životinja odnosno Kultura – Priroda. Izbavljenje čovjeka nije moguće mimo izbavljenja životinje, to je načelo koje se kao logos i telos provlači kroz upravo fanatičnu opsjednutost brojnih suvremenica/-ika etičkom i estetičkom problematikom našeg odnosa prema životinjama. Od antičkih i srednjovjekovnih, renesansnih i baroknih alkemičara do Marxovih „Ekonomsko – filozofskih rukopisa“ i psihoanalize uvijek iznova se vraćaju i variraju ti motivi kulturnog bestijarija kojima recentna video produkcija i fotografije Tajči Čekade daju dostojan i veoma intrigantan prilog.
Video s prizorima procedure u kojoj suvremeni „homo sapiens“ živu divlju svinju „pretvara“ u ljudski prehrambeni proizvod prezentira realno naličje antropoloških i etnografskih stereotipa čiji simbolični imaginarij „preistančanim“ posjetiteljima pacificiranih i „blagih“ izložaba nije nepodoban: „narodni običaji“,“nematerijalna baština“(invizible heritage), kićena oružja i oruđa, kuhinjski pribor i posuđe, krznene bunde, perjanice, lovačka oprema,lovački ukrasi, simbolika ( Sveti Eustahije/Hubert, Jaegermeister, Laibach Kunst ) , rogovi, trube…,ukratko, sav taj elegantni humani, kulturni instrumentarij lova, „uljuđenog“ ubijanja životinja i njihove konzumacije. Ergo, da bi se neki stereotip „razorio“, valjda ga prvo treba i razotkriti, raskrinkati, suočiti se s istinom i fenomenologijom stvarnosti kojom se fantazme i stereotipi hrane. Jer kultura nije samo maska,“sublimat“ ili pak nekakav surogat i simulakr, naravno ideologijski iskrivljen i lijepo upakiran „stav“, neko „podobno“ mnijenje odnosno predrasuda, već bi u prvom redu trebalo razviti dublji kritički uvid u razloge tolike učinkovitosti i neprolaznosti arhetipova, ne tek suvremenih, sekulariziranih, „pop“ stereotipa poput artificijelne „Barbike/Kena“. A na umjetnici/-ku je da publici proširi,a ne suzi percepciju i shvaćanje stvarnosti. Nije artist kriv što stereotipi imaju i brutalne učinke na živa bića, a „kultura“ hipokrizije, licemjerja i laži jako nizak prag tolerancije na istinu. Nojevi s glavom u pijesku nisu kriterij istine niti vrijednosti umjetničkog djela.
Umjetnica Tajči Čekada pošteno i estetski osmišljeno kontrapunktira obje strane medalje ljudskog civiliziranog odnosa prema „divljoj“ prirodi i „divljoj misli“ ( Levy Strauss ).
Branko Cerovac