KAVA ZA MARIČKU
ILI
SUSRET PRINCEZE I KRALJICE PERFORMANSA NA MSU DVORU
Prije nego li pređemo na pitanja o vrsti i brandu kave, bombonjere i kolača koje je Tajči kupila i vlastoručno pripremila za poklonstvo Vlasti prigodom posjete njoj i retrospektivnoj izložbi Vlaste Delimar, što čini tek jedan od detalja, jednu naizgled običnu, običajnu gestu, znak pažnje / pozornosti naspram neke osobe, a u sklopu performansa Tajči Čekade, na poziv Vlaste D. osobno i Organizatora, samo da se odmah distanciramo od svih mogućih,ali beznačajnih novinskih kvazikritičkih komparacija na relaciji Marina Abramović – Vlasta Delimar ili pak M.A.-V.D.- Tajči Čekada, pošto se radi o već uobičajenoj i utoliko normalnoj muzejskoj, izlagačkoj i performerskoj praksi kojoj nije svrha niti trka u naoružanju niti kopernikanska mobilizacija(Peter Sloterdijk: Kopernikanska mobilizacija i ptolomejsko razoružanje), pa tako ni natjecanje u „radikalnosti“,“originalnosti“,“inovativnosti“,“istrajnosti“ i sličnim fakirskim disciplinama koje pojedine tiskovine brkaju sa značajem, značenjem i smislom umjetničkog habitusa, djelovanja i ponašanja. Korjenitost, naime, nije istoznačna radikalizmu niti je volja da se ide „do kraja“ isto što i rigidno forsiranje ma kojeg ekstremizma koji ne bi bio sukladan umjetničkom identitetu i intenciji samog umjetnika odnosno, uže, konceptu konkretnog rada i čina. Malo smisla za nijanse, molim, nije to takmičenje u stajanju na jednoj nozi, nisu svi artisti/-ice jednaki niti ih treba trpati u Prokrustovu postelju! Nietzsche je s pravom uputio svoje suvremenike,posebno Nijemce, na lektiru francuskih autora, u svrhu razvoja smisla za nijanse, ne tek neotesane fiksne ideje i stavove. Tajči, naime, nije Lady Gaga, Vlasta nije Marina, radije se predstavlja, pored drugih, kao – Marička, u vlastitim performansima. Odgovarajuće dugotrajna, pozorna, usrdna i predana posjeta – performans Tajči Čekade uopće nema namjere obarati ničije rekorde niti parirati možda srodnim umjetničkim postupcima, pa ni onima jedne Marine Abramović. Tajči je prepoznata i pozvana od strane jedne i jedinsvene Vlaste Delimar, upravo s njene egzistencijalne i „subjektivne“ strane, a to je važno vidjeti, pozorno pratiti i pokušati razumjeti. Zašto baš nju, Tajči Čekada?
Dakle, pored kontingencije tijela postoji i kompleksna kontingencija osobnih kakvoća, osjeta, razmišljanja u emocionalno, estetski i etički osjetljivom vrijednosnom odnosu prema osobi do koje nam je naročito, iznimno stalo. Kao u „Strahu i drhtanju“ S. Kierkegaarda. Tu nije bitno „opće“, „ćudoredno“, „sustav“ već – iznimka, „viteštvo vjere“ a ne „viteštvo rezignacije“ nad, primjerice, „bijedom, aktualnog stanja i trendova na područjima preplavljenim općim potopom Art-a ( sve je to isto, sve znamo, pun nam je ….. toga, u tom smislu ). Pri tom ne mislimo na „vjeru“ u smislu ma koje od danih konfesija već na „pozorno uzimanje u obzir“ nečega što nas pogađa a „kontingentno“ je, poput sudbonosnog „slučaja“, kakav je ( bio ) jedan – jedini Tomislav Gotovac aka Antonio Lauer, kakva je za Tajči – Vlasta ( čast Marini, ALI! ): u tome je stvar.
Tajči Čekada hoće da se percipira kao njena odluka i performans upravo to priznanje,u smislu „credo“ i artističko „vjerujem“ da joj djelo i osobni način jedne i jedine Vlaste Delimar – prezentiran u opsežnom i složenom dinamičnom sustavu Retrospektive To sam ja – puno znači; da drži vlastitim umjetničkim činom sam čin temeljitog i predanog „posjeta“ koji nadilazi puku kurtoaziju „obilaska izložbe“ ili pak nekog dosadnog poznanika, nadilazi i puku obvezu, dužnost, nevoljku prinudnu radnju,već je osviješten i temeljit postupak već zaslužne i sposobne mlađe umjetnice koja slobodno koncipira vlastiti nastup na poziv koji već i sam ima određeni značaj visokog vrednovanja i priznanja, poput inicijacije u visoki stupanj iznimnosti.
Branko Cerovac