četvrtak 01.08.13. u 20 i 30 sati u Atelier Iwan Seiko.
Izložba ostaje otvorena do 31.08.13.
Izlažu :
ALEN FLORIČIĆ
TAJČI ČEKADA
PHILIP METZ
IWAN SEIKO & NICOLE TAUBINGER
Umjetnička galerija Atelier Iwan Seiko u Premanturi, privatna je inicijativa umjetničkog i životnog para Nicole Taubinger i Iwana Seika. Na ovogodišnjoj izložbi, uz svoje, predstavljaju i radove troje eminentnih umjetnika: hrvatskih Tajči Čekada i Alena Floričića, te Nijemca Filipa Metza.
Modna dizajnerica i multimedijalna umjetnica Tajči Čekada u radu „Autoportreti“ propituje pouzdanost percepcije. Serija monokromnih fotografija prikazuje ljudske (umjetničine) otiske, tragove bivanja koji izgledaju kao fosilizirani ostaci zatočeni u nemogućnosti vlastita statusa (egzistencijalnog, rodnog, nacionalnog, svjetonazorskog… ). Međutim kada se fotografije sagledaju u kontekstu s videofilmovima koji dokumentiraju njihov nastanak, tragika petrificiranih otisaka ispostavlja se kao nešto sasvim suprotno: to je trag igre na snijegu. Dok Tajči Čekada u svojim duhovitim, pomalo apsurdnim performansima koristi različite rekvizite kao produžetak vlastita tijela: maske, naočale, anđeoska krila…, videoumjetnik Alen Floričić kreće se unutar minimalističkih postavki. Videorad „Bez naziva No 0313“ prikazuje ljudsku figuru (umjetnika) s leđa, kako nogom udara u grmlje u nekom neodređenom mediteranskom pejzažu. Snimak u loopu do beskonačnosti multiplicira kretnju dovodeći u pitanje ne samo njen smisao već i čitavog prizora. Začudnost scene, izostanak narativne strukture i sadržajnog razrješenja, kao i spomenuta beskonačnost prizora izjednačena sa stvarnim vremenom intenziviraju prostornu i vremensku dimenziju videa razrješavajući se u prepletanju realnog promatračevog te filmskog prostora i vremena.
Njemački konceptualni umjetnik Philip Metz istražuje stereotipe, bavi se temama uključivanja i isključivanja, propituje invertne situacije, opozicije i granice. Rad „Huis clos“ dio je istoimene serije radova koje je izveo u nekoliko muzeja i galerija. „Huis clos“ u slobodnom prijevodu znači „zatvoreno“. To su riječi koje umjetnik urezuje prstom na prethodno izbijeljenim prozorima galerije. Dok nominalno označavaju da je galerija zatvorena, kao minimalne transparentne površine omogućuju jedini pogled unutra. To je istovremeno informiranje i poništavanje informacije, afirmacija i negacija. Upravo je dvojnost, zbunjenost i pretapanje suprotnosti česta tema Metzovih radova.
Umjetnički par Taubinger i Seiko predstavljaju rad proizišao iz njihova performansa „Večera za umjetnika“ koji su izvodili povodom ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Performans je uprizorenje uzrečice „Velika riba jede malu ribu“. U otmjenim restoranima, umjetnica, odjevena u tuniku koja podsjeća na zastavu Europske Unije, a na kojoj su zvijezde zamijenjene stiliziranim morskim psima hrani umjetnika odjevena u luđačku košulju skrojenu od hrvatske zastave. Sputanih ruku i degradiranog uma umjetnik reprezentira političko ekonomsku postavku u kojoj su „male“ države tek dezintegrirani subjektiviteti globalnog društva uspostavljenog na zahtjevima tržišne demokracije. Na izložbi u Atelieru Iwan Seiko oni postavljaju košulje – zastave na ulazu ispred galerije.
Drugi njihov rad interaktivna je instalacija „Network“. Posjetitelji su pozvani da prazne plastične ovitke mobitela popune predmetima koji im ne trebaju ili onim ponuđenima. Radi se o otpadu koji su umjetnici sakupili u svojim akcijama „pretraživanja“ smeća u Brnu (Češka). S jedne strane, ova eko-akcija oslikava svakodnevicu osiromašenih postsocijalističkih zemalja, spoj potrošačkog i neosviještenog ekološkog mentaliteta, a s druge to je skupljanje plastičnog otpada i svojevrsna reciklaža, budući da od njega umjetnici izrađuju nakit kojim financiraju svoju galeriju zaokružujući put osobite samoodrživosti. Uspostavljena mreža otpada uspoređena s globalnom komunikacijskom mrežom suočava nas s pitanjem o stvarnim dosezima komunikacije među ljudima.
Irena Bekić