Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Tajči Čekada pod nazivom „5 video performansa“ koja će se održati u Galeriji VN u utorak 13. svibnja s početkom u 19 sati. Izložba Tajči Čekade je po izboru Vlaste Delimar, te se otvara uoči otvorenja njene retrospektivne izložbe „To sam ja“ u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Organizator izložbe je galerija VN.
Također Vas pozivamo i na zatvaranje izložbe 30. svibnja, 2014. u 12 sati kojom prigodom će u zgradi MSU-a Tajči Čekada izvesti performans „Posjet Vlasti i razgledavanje izložbe“. Organizatori performansa su Galerija VN i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Tekst za katalog izložbe i performansa napisala je Ružica Šimunović
„Video-performansima bavim se posljednjih nekoliko godina. Snimani su bez publike, tijekom izvedbe performansa, nikad u kontinuitetu. Željeni smisao dobivaju kroz naknadnu intervenciju: montažu, autorsku glazbu, fotografiju.
Ponekad ih koristim kao kulisu, to jest scenografiju performansa kao u slučaju video-performansa The Picnic (2013.) koji je sastavni dio izvedbe Le Déjeuner sur l’Herbe vs. The Dinner (2013.). U drugom slučaju The Picnic je dio dvokanalne instalacije Veprica/Vepar/Veprovina.“
Tajči Čekada
Baveći se pitanjem moguće teorije suvremene mode (Vrtoglavica u modi) filozof Žarko Paić ističe da je moda danas napustila površinu i ušla pod samu kožu tijela, u stiliziranje njegova promjenjiva identitetu te da ju se jedino može ispravno razumjeti unutar interaktivnog spektakla vizualne komunikacije, to jest u analogiji s razumijevanjem suvremene umjetnosti. Iako, dakle, primarno govori o modi i kontekstualizira je, Paić će istovremeno podsjetiti kako danas mnogi umjetnici ili arhitekti svoj rad ravnopravno osovljuju i oko modnog dizajna.
Tajči Čekada djeluje na međi između dizajna i umjetnosti, mode i performansa. Jedno prelijeva u drugo. Tako njezina modna kolekcija Dagnje (2004.), uključuje, smatramo, i performativni čin konzumiranja dagnji čiji (neprobavljeni) preostatak postaje ekskluzivan modni detalj. Slično, kroz tridesetak odjevnih predmeta GORGONE (2013.) performira se, izravno i referencijalno, duh neformalne skupine Gorgone: Beskonačni štap/U čast Manetu Josipa Vanište, Meandar Julija Knifera ili Mangelosov Globus. A obrnemo li pogled, primijetit ćemo pak da performansi Tajči Čekade, kojima ćemo se ovdje baviti, podrazumijevaju (i) (modno) kostimiranje u funkciji naracije. Ovakvo uspoređivanje procedura, to jest umjetničinog simultanog djelovanja na poljima dizajna i performansa može se činiti pokušajem prevladavanja njihovih (očekivanih?) dihotomija no namjera je upozoriti da je riječ o različitim koncepcijskim/medijskim provedbama umjetnici imanentnih preokupacija kao što su identitet i rodna pitanja, prava životinja i odnos čovjeka prema prirodi te, dakako, pozicija umjetničkog djela i umjetnika. Jedan od radova koji problematiziraju rubnu poziciju koju ne napuštaju konceptualne i prakse avangardnog predznaka, a rekli bismo, u ovom je trenutku drži i kultura u cjelini, bit će performans Posjet Vlasti i razgledavanje izložbe (2014.) koji, po zatvaranju izložbe u Galeriji VN, planira izvesti u zagrebačkom MSU-u na retrospektivi performerice Vlaste Delimar. Osim što će umjetnici (koja u muzeju ne samo da izlaže nego i privremeno živi) kurtoazno, kako je običaj donijeti paketić kave, Tajči Čekada iscrpno će, satima razgledavati postav i sve video radove te pročitati popratne materijale. S ponešto drskosti i oštreći perspektivu, usporedit ćemo najavljeni performans s dvokanalnom video instalacijom Veprica/Vepar/Veprovina (2013.) i spekulativno ga preimenovati u “Umjetnica/Umjetnik/Umjetnički rad”. Video instalacija lani je trebala biti predstavljena na izložbi u Etnografskom muzeju u Zagrebu posvećenoj raznim oblicima stereotipa. Umjetnica je, kako kaže, imala slobodu u izboru rada, ali odbijen je, stoji u obrazloženju, zbog brutalnosti sadržaja te je, zaključuje se, kao takav potpuno neprimjeren ukusu posjetitelja Etnografskog muzeja. Dva video zapisa donose oprečne scene: video-performansu The Picnic (2013.), koji prikazuje umjetnicu i divlju svinju u prirodi kako u svečanim bijelim opravama (obred vjenčanja?) uživaju u bakanalijama kontrapunktiran je video s ubijanjem, tranširanjem, pripravljanjem i konzumiranjem veprovine. Postavlja se pitanje što je zgrozilo i izazvalo zabranu? Je li u pitanju nelagoda od gotovo ljubavnički prisnog odnosa žene i životinje? Ili brutalan svršetak arkadijske teme? Najvjerojatnije, jer je riječ o radu koji izaziva zazor. Toliki da nije smio dobiti odbijenicu.
Što tematizira video-performans The Picnic? Rekli smo da u jelu i piću uživaju umjetnica i divlja svinja, međutim ta tvrdnja nije do kraja istinita. Divlja svinja nije divlja nego pripitomljena i nosi bijelu opravu. Umjetnica pak odbacuje ljudske karakteristike i postaje puž. Kostimirani preobražaj svinje daje nam prepoznati da je riječ o parafrazi susreta Alise i praseta iz djela Alisa u zemlji čudesa Lewisa Carrolla. Prisjetimo li se priče znamo da Alisa u prvi mah vjeruje da je od sigurne smrti spasila dijete pa se iznenadi kad vidi da je riječ o prasetu. Svidi joj se no pušta ga uz misao da bi, da je kojim slučajem dijete, bilo strašno ružno, ali da je kao prase vrlo zgodno. Tajči Čekada svoju priču počinje na tom tragu, ali ga i napušta: preobražava se u puža, slavi prirodu i nevina/slobodna bića, žudi izjednačiti se s njima. (Pre)obraćenje sugerira holističku viziju svijeta kojoj je Alisina zemlja čudesa suvišak jer i ondje (kao i s ove strane zrcala, kod kuće – pokazat će Veprica/Vepar/Veprovina) padaju glave. Ideju o zavisnosti ljudi i drugih živih vrsta ili još radikalnije, njihovo izjednačavanje, umjetnica osim u pikniku s veprom, tematizira i u video-performansu F to H (2014.), svojevrsnoj, kako ističe, transrodnoj i transvrsnoj transformaciji iz “ljudskog bića – ženke” u “zeca – mužjaka”. Proces preobrazbe nije lagan. Umjetnica se podvrgava kirurškom zahvatu. Isplatilo se. On/a uživa u novom identitetu i trenutak želi ovjekovječiti. Daje se portretirati pa potom sa štapom u ruci odlazi u snježni krajolik. Zašto baš zec? Naravno, u pitanju je spolni i rodni identitet pa k tome kao aluziju i eventualni smjer razumijevanja rada dodajmo da je zec simbol plahog i stidljivog satira, polu-čovjeka polu-jarca. Rad priziva takve, ali i asocijacije iz povijesno-umjetničkog imaginarija: kad konačno u šumi onjuši zrak, odloži štap i najprije nesigurno pa vrlo spretno odskakuće, umjetnica/zec podsjetit će na (reinkarniranog) zeca kojem je Joseph Beuys mrtvom objašnjavao slike.
Drukčijeg su predznaka Autoportreti (2013.) gdje umjetnicu opet zatječemo u snježnom krajoliku kako se u slapstick stilu uozbiljenog Bustera Keatona licem baca u snijeg pa se penje po zidićima opremljena krilima od perja, zapinje i opet se baca na tlo. I tako mnogo puta. Sve kako bi tijekom izvedbe fotoaparatom snimala svoje otiske u snijegu i onda ih izložila uz video-performanse. Osim što u svojim performansima, a ovdje i pratećoj fotografiji, stvara začudne situacije u kojima ne nedostaje humora pa i blage ironije – što je dosegnuto umjetničinom izvanrednom sposobnošću uživljavanja, izražajnošću tjelesne geste i mimike – Tajči Čekada radi i dramatične, makabralnim ugođajem nabijene izvedbe kakva je, na primjer, zabilježena u video-performansu Post Mortem High Fashion (2012.). Umjetnica se za smrt priprema u stilu visoke mode. U crnini od najfinije čipke i materijala. Mrtva, polegnuta je na bijeli odar. Kamera bilježi detalje oprave, lica stegnuta maramom. Počivala u miru. Amen.
Ružica Šimunović