Galerija 90-60-90 / POGON Jedinstvo / Velika dvorana
Tajči Čekada: 2004.-2016. / retrospektiva kroz kostime i modne performase
Otvorenje: 9.05. u 20h
Multimedijalna umjetnica Tajči Čekada izložbu će otvoriti performansom Posmrtna odijela i urne iz 2006. realiziran u suradnji sa keramičarkom Eldom Čekada.
Na izložbi će biti predstavljeni radovi nastali u periodu od 2004. do 2016. godine isključivo na području modnog dizajna, kostimografije, modne fotografije i modnih performansa – preko dvjestotinjak fotografija iz raznih kolekcija i kostimografija, niz videa raznih modnih performansa i revija, te nekolicina kostima/skulpturalnih antimodela.
Uz najavu izložbe Tajči Čekade 2004.-2016.: retrospektiva kroz kostime i modne performanse, Zagreb, Galerija 90-60-90, otvorenje 9. svibnja , tekst je napisala Suzana Marjanić:
TAJČI I NJEZINA ANTI-UNIFORMA
Konačno da je i više nego kreativno zanimljiva, estetski iskrena i umjetnički nepomodna riječka multimedijalna umjetnica – modna dizajnerica i umjetnica performansa Tajči Čekada (Rijeka, 1979), koja dakle srećom ne pripada nijednoj struji ili protustruji, kako je to izjavila u razgovoru za Zarez davne 2007. godine, dobila prigodu za zagrebačkom retrospektivom, i to vremenskom lentom kroz njezine kostime i anti/modne performanse. Naime, u okviru programa Uniforma – Uniforma, odjeća, frizura…, koji su zajedno osmislile Ivana Mance i Marijana Stanić, moći ćemo vidjeti radove navedene modne dizajnerice i umjetnice (koja sebe nikada tako ne etiketira – ni modnom dizajnericom ni umjetnicom) koja zaista, ne samo na sceni nego i u životu, odbija diktat modne scene i standardnoga catwalka i kao što je jednom istaknula – korištenje različitih arhetipova bitna je odlika većine njezinih radova. Poznato je da se bavi nečim što je poznato kao modni dizajn, a već duži niz godina, Tajčinom kreativnom vrteškom, ne voli koncept mode. Naime, program Galerije 90-60-90 u 2016. godini odvija se u zajedničkim i pojedinačnim izložbama i akcijama na temu Uniforma – Uniforma, odjeća, frizura… Odnosno, kako je to, među ostalim, definirala Ivana Mance: “U kojoj nas mjeri vlastita, individualna ili profesionalna uniforma inhibira, a u kojoj nam mjeri tek omogućava djelovanje, jamči društvenu moć? Biramo li odjeću, životni stil, konzumentski profil tako da težimo obrazovanju stabilnih, prepoznatljivih identiteta? Ili pak rado kršimo uniformne kodove?”
Ovom prigodom možemo se prisjetiti umjetničine modne kolekcije Mrtva priroda, koju je počela raditi 2006/2007. i prvi put javno izložila 2009. godine, a koja zatim nekoliko godina kasnije prerasta u drugi oblik, odnosno medijem fotografije umjetnica je pretvara u seriju fotografija, fotoperformans pod nazivom Pogled u međusvijet (2011) u kojemu uprizoruje mitska bića kao što su npr. vila i vilenjak, mora, kudlak, n/Najada, rusalka, nadnaravne arhetipove lokalnih folklornih imaginacija. No, ne koristi postojeće arhetipove tih mitskih bića – ili kako bi rekao etnolog Luka Šešo – nadnaravnih bića – nego polazi od vlastitoga sjećanja i osobnoga iskustva koji autorica ima s tim univerzalnim arhetipovima.
VEPRICA GERTRUDA ILI TIL JOJ LIJEPO PRISTAJE
Ukratko, na zagrebačkoj izložbi bit će dokumentirani umjetničini radovi nastali u razdoblju od 2004. do 2016. godine, i to na području modnog dizajna, kostimografije, modne fotografije i modnih performansa. Početak njezinog umjetničkog djelovanja vezan je uz riječki Klub Palach, i to od početka 2000. tih kada Klub djeluje kao umjetnička organizacija MMC “Palach” koja, među ostalim, okuplja riječku akcionističku i performersku scenu. Godine 2004. Tajči Čekada započinje rad u svome studiju u sklopu Kluba Palach gdje je osim dizajniranja kostima i odjeće vodila razne radionice šivanja, krojenja kao i tehnika oslikavanja tkanine. Dvije godine kasnije u suradnji s tvrtkom MMC pokrenula je ciklus modnih manifestacija pod nazivom Modne novosti. U periodu od 2004. do 2013. aktivno sudjeluje u radu MMC-a i Galerije O.K. često u osmišljavanju zajedničkih projekata s umjetnicima okupljenih oko tadašnjega Palacha odnosno kasnijega KUNS-a (Klub umjetnika na Sušaku), osobito na području performansa. U okviru niza suradnji s drugim umjetnicima/umjetnicama Tajči Čekada dizajnira i izrađuje kostime za brojne koncertne nastupe i potrebe snimanja spotova raznih glazbenih skupina, za filmove, kazališne predstave, TV emisije i brojne performanse.
Kako umjetnica najavljuje, na zagrebačkoj ćemo retrospektivi imati prigodu vidjeti dvestotinjak fotografija iz raznih kolekcija i kostimografija, niz video radova raznih modnih performansa i revija te nekolicinu kostima/skulpturalnih antimodela. Pritom će umjetnica tu izložbu otvoriti performansom, izložbom Posmrtna odijela i urne iz 2006. godine (izložbu je realizirala s majkom Eldom, inače keramičarkom, i to na prigodan kronotop – Dan mrtvih 2006, točno u ponoć u Galeriji Nebeskoj) i modnim performansom Post Mortem High Fashion (Galerija Varuna, Veprinac, 2011), koji je logičan nastavak prethodnoga postmortalnog performansa, a kojima zajedno u dijadi kritički promatra umjetnički strah od toga da im radovi nisu dovoljno suvremeni te iz toga straha pristaju pratiti nametnute umjetničke trendove koji ih možda uopće i ne zadovoljavaju kao umjetnike. Odnosno, umjetničinim kritičkim stavom o tom suodnosu umjetnici – kustosi: “Umjetnost je prihvatila zakone mode, a umjetnici se bore ne bi li bili što pomodniji”, kako je izjavila u nedavno objavljenoj knjizi razgovora Tijelo u dijalogu: ženske performativne prakse u Hrvatskoj Ružice Šimunović. Što se tiče navedenoga posljednjega rada, valja spomenuti da je riječ o njezinu prvom samostalnom performansu gdje je ujedno autorica i izvođačica i u kojemu sjedinjuje cijeli dotadašnji rad.
Naravno, vidjet ćemo i dokumentaciju performansa Le Déjeuner sur l’Herbe vs. The Dinner – piknik Gertrude, ogromne veprice od otprilike 150 kilograma, jednako tako odjevenu u bijeli til, i umjetnice kao živa izvedba i reinterpretacija Manetove slike Doručak na travi, inače u povijesti umjetnosti određene kao prva slika moderne umjetnosti. Tako njih dvije u posve prirodnom ambijentu na travi uživaju u slastima raznoraznih delicija poput jagoda sa šlagom, minjona, voća, rolada, pudinga te povremeno pijuckaju i vino iz srebrnih čaša, koje, kao što je očito iz video snimke, Gertruda posebno obožava.
ZECO-TAJČI U SREDIŠTU ZAGREBA
Ujedno vidjet ćemo i videoperformans F to H, Run, Hare, Run (2014.), što je kratica za shape-shifterse, female to hare, u kojemu umjetnica polazi od internet skraćenica (na seitovima i chatovima) gdje se osobe koje se transformiraju iz žene u muškarca nazivaju skraćeno F to M, dok oni koji se transformiraju iz muškarca u žene – navedeni shift nazivaju M to F te je stoga sukladno navedenim kraticama svoj slučaj transvrsne i transrodne transformacije iz čovjeka (tzv. ženke) u zeca (tzv. mužjaka) nazvala F to H. I nadalje, kako navodi: “A kako stalno radim s trandžama i često čujem taj termin, osobno mi je bilo navedeno zgodno, ali i najiskrenije – došlo je od običnog zezanja. Kada ih spremim i našminkam i kada krenu na ta druženja i fešte, uvijek im kažem da ću i ja s njima drugi put, pa da će me predstavljati svojim prijateljima kao F to H osobu. I to dakle hare a ne rabbit jer ne želim zabunu sa sladunjavim kunićima, zečićima, pogotovo ne zečicom, a pogotovo ne hefnerovskom Playboy zečicom. Stoga zec mora biti šumski zec, i to još i muški zec!” Naravno, Beuysov zec. Nikada neću zaboraviti kada je Tajči prošetala kao trans-zec centrom Zagreba prošle godine, nakon performansa Dakota što ga je izvela u Klubu Cooltura. Bila je to izvedbena šetnja u cipelama iz kojih su provirivale umjetne zečje šape a iz njezine crne paž frizure – ogromne (naravno, opet umjetne) zečje uši, a čitava je ta zečja pojava bila zapakirana (eto, kao da je sve u normali) u klasičnu crvenu halju. A pitanja-performativi koja izviru iz te njezine posljednje transvrsne transformacije zooetičke su niše, odnosno umjetničinim rastvaranjem zooetičkih upita: “Nažalost na pitanja koja bi meni bila ključna za kompletno razumijevanje Beuysove akcije i Dürerovog portreta nemam odgovor. Kako je umro Beuysov zec? Da li ga je dao ubiti zbog performansa ili ga je našao već mrtvog na autoputu kako neki tvrde? Da li ga je možda kupio u mesnici? Kako je Dürer naslikao onaj predivni portret šumskog zeca? Da li ga je skicirao u šumi pa naknadno slikao po krznu mrtve životinje ili ga je živog držao u studiju zbog portretiranja?”
Navedena umjetničina izložba u Galeriji 90-60-90 potvrdit će još jednom da je riječ o iznimnoj kreativnoj modnoj dizajnerici i umjetnici performansa koja ide protiv glavne struje uniformiranosti duha i tijela u predvidljivim konfekcijskim standard izborima i izlozima. Ujedno, ponovni je to susret umjetnice Tajči Čekade i kustosice Marijane Stanić nakon izložbe MMC – poduzeće u kulturi (1998.-2011.): riječka akcionistička i performerska scena u istoj galeriji 2011. godine. Bit će to Tajčina anti-uniforma – još jedna njezina borba protiv performativnosti monolitne duše i tijela.
Suzana Marjanić