U petak, 04. studenog 2011. u 19 sati, u malološinjskoj Galeriji Fritzy otvarila se izložba umjetnice Tajči Čekada.
Izložbu su otvorili gradonačelnik grada Mali Lošinj Gari Cappelli, ravnateljica Lošinjskog muzeja Zrinka Ettinger Starčić i kustosica izložbe i povjesničarka umjetnosti Vana Gović.
Na izložbi su se prestavili kostimi i fotografije iz kolekcije „Mrtva Priroda“ koja nastaje 2009. godine, ali se kontinuirano nadopunjuje novim kreacijama.
Izložba se može razgledati do 10. 12. 2011. godine. Galerija Fritzy otvorena je od utorka do petka od 10 do 13 i od 17 do 19 sati, subotom od 10 do 13 sati (nedjeljom i ponedjeljkom zatvoreno)
„Mrtva priroda“ jedna je od devet avangardnih kolekcija Tajči Čekada posvećenih graničnim svjetovima i realnostima te bićima koja te svjetove napučuju. Iako su pojedini modeli Tajči Čekada već odavno izašli na ulice i komercijalno su dostupni zainteresiranim pojedincima, kolekcija „Mrtva priroda“ namijenjena je prvenstveno nadnaravnim šumskim bićima.
Materijalna osnova kolekcije iznimno je neobična, kostimi su izrađeni od organske i anorganske prirodne građe poput trave, naranči, borovih iglica, mahovine, žireva, lišća, ljuštura puževa i školjki, morske spužve, perja, tjestenine ili graha. Stvaranje svake kreacije uključuje dugi pripremni period i mukotrpni postupak izrade što je u suprotnosti s osnovnom naravi korištenog materijala koji je prirodan, organski, a samim time prolazan i sklon propadanju.
Iako kostimi funkcioniraju kao zasebni objekti/skulpture, autorica poduzima korak dalje u smjeru njihove kontekstualizacije. U prirodi odabire lokacije mitološkog potencijala te u njih smješta kostimirane modele. Veliku pažnju pritom poklanja stilizaciji šminke i frizura te odabiru rekvizita što rezultira pomno definiranom scenografijom koja nosi obilježja site specific rada te evocira susrete ljudi s nadnaravnim bićima: vilama, morama, štrigama, fudlacima, kresnicima, macmalićima i ostalima koji su obogaćivali duhovni život i vjerovanja naših predaka.
Od tih šumskih uprizorenja preostaje nam fotografija, također proizišla iz ruku Tajči Čekada, kao dokaz da se susret doista i odigrao, dokument koji na se preuzima simboliku doživljenog i postaje umjetnički rad per se.
